Pišu: Petra Anić i Anđela Klačar
U svijetu gdje su granice između muškaraca i žena često definisane tradicijom i stereotipima, rijetko tko ima hrabrosti da pređe granicu koju postavljaju očekivanja društva.
Svaka novinarka, svaka žena koja se hrabro upustila u svijet medija, suočava se s nizom predrasuda i stereotipa koji često narušavaju njezin profesionalni integritet, nerijetko i bezbjednost u prilog tome govori podatak da je od početka ove godine do danas prijavljeno šest napada na novinarke, a koliko je još i onih koji nisu prijavljeni.
Živimo u XXI vijeku, ali i dalje kao žene imamo mnogo problema, pitanje je zašto?
Zašto žena ne može da radi posao koji ona želi? Zašto se žene i dalje sputavaju ka ostvarenju njihovih želja i ciljeva? „Kako uspijevaš imati karijeru novinarke i biti majka i supruga?“ zvuči poznato? To je jedno od češćih pitanja koje čuje svaka novinarka na području Bosne i Hercegovine, a vjerovatno i cijelog svijeta. Zar nije krajnje nekulturno i u jednu ruku mizoginično ulaziti u privatni život i intimu jedne žene samo zato što je novinarka, zato što radi ono u čemu uživa. Zašto uopšte uzeti za pretpostavku da žena može biti ostvarena jedino u ulozi majke i supruge i da to kao novinarka teško može ostvariti. XXI je vijek, svi bismo trebali raditi ono što volimo i da nitko ne ulazi u to, pogotovo ako to radimo dobro.
Žena u novinarstvu, u medijima, novinarka – često se veže uz rečenicu da je izabrala krivi posao, da nije za žene. Kada ta žena novinarka uspije u svome poslu, ostvari odlične rezultate na poslovnom planu slijede komentari „sigurno se nije ni udala, vjerovatno nikad ne kuva ručak, ne može biti dobra majka, kako ona misli sve stići…“ . Zašto su takvi komentari rezervisani uglavnom za žene? Zašto se ne postavljaju ista pitanja o muškarcima u novinarstvu? Ovo nije samo problem žena u medijima, već i problem društva u cjelini. Još uvijek smo pod uticajem zastarjelih stereotipa koji definišu što znači biti uspješna žena, ali i muškarac.
“Kod nas, ako se neka žena odluči da bude “samo” majka i domaćića, to se već smatra nečim što se podrazumijeva i “nije dovoljno” te da uz to mora da privređuje i pridonose i na na neki drugi način. Zašto je to tako? Možda je nekako ostalo po principu starog sistema, tako da tada većina stanovništva nije osjećajala taj pritisak rada. Pod ratnim okolnostima, promijenila je se i financijska situacija i tada se “sistem” mijenja, za preživljavanje je bilo potrebno da rade i muž i žena i tada nastaje taj “kuršlus” tko šta treba. Nisam sigurna da ovo što važi na Balkanu, važi i u svijetu. Na primjer, u Americi je drugačiji doživljaj i percepcije na ženu i radna prava pa tako u Americi žena može da bira hoće li raditi i jednako će ju društvu tretirati. Tako da žene većinom odgajaju djecu i ne rade posao za koji su se, na primjer i školovale. I ta je uloga jednako priznata i cijenjena kao i neke koja radi.” objašnjava psihologinja Sanja Stančić.
Primjeri uspješnih žena postoje svuda oko nas, samo je problem što se o njima malo piše i priča. Jedna od njih je i Aleksandra Elez. Aleksandra je neko ko uspješno balansira poslovni i privatni život.
–Živim u Sokocu, udata sam, majka četvero djece, porodično i društveno aktivna , zaposlena u opštini kao samostalni stručni saradnik za sport, predsjednica udruženja „Majka i dijete”, koje okuplja više od 200 porodica iz opštine Sokolac. Jedana sam od vodećih liderki u kompaniji za žene. Često mi ljudi kažu da je rijetkost vidjeti osobu sa toliko strpljenja i enerije – dodala je Aleksandra i naglasila da slobodnog vremena nema bas mnogo, trudi se da dan provede što kvalitetnije, tako što spoji ugodno sa korisnim, ali kaže da je dobra organizacija ključ uspjeha kako u porodici, tako i u društvu /poslu.
Onda dolazimo do pitanja, da li se može opravdati kada neko sudi o nečijem privatnom životu ili nečijoj karijeri? Da li je ona dobra supruga, majka, sestra?
„Ljudi će uvijek suditi, jer živimo u društvu i upućeni smo jedni na druge. Mnogo problematičnije je zapravo taj uvreženi stav da su drugi obavezni da se pridržavaju onog što dominantna većina smatra odgovarajućim načinom života. Odnosno, da onima koji odstupaju od toga, treba uskratiti pravo da biraju slobodno kako će živjeti. Bilo da su u pitanju žene ili neke druge manjine” dodala je sociologinja Marijana Stojčić i napomenula da je problem u odnosu društva prema ženama i između ostalog, kakve bi žene trebalo da budu i kako se prema njima ponašati.
“Ženama je mnogo teže generalno, da dođu na pozicije moći. Kad uopšte to uspiju, oštrije se procjenjuju i istovremeno stalno moraju da dokazuju da zavrjeđuju da budu tu. Istovremeno, moraju da se pravdaju zbog profesionalnog uspjeha kao da onda prestaju da budu “prave žene”, odnosno žene kako ih zamišlja patrijarhalni poredak”, kazala je Stojčićeva.
Problema ima i u redakcijama, na fakultetima, ne samo u okolini koja utiče na život. Problem počinje već u samom obrazovanju za novinarstvo. Studentice su često usmjerene prema “ženskim” temama poput kulture ili porodičnih rubrika, dok se studenti često usmjeravaju prema politici ili sportu. Pitanje je, zašto to dopuštaju? Možda u nadi da i kroz temu koja im možda nije bliska uspiju doći do šire javnosti i tek tada biraju zapravo o čemu bi one htjele pisati i govoriti.
U svijetu gdje postoji mnogo prepreka i stereotipa, postoje i oni pozitivni primjeri poput i Filozofskog fakulteta Pale.
– Smatram da ne sputavaju ni studente ni studentkinje i u tom smislu nema nikakvih razlika. To je po mom mišljenju vrlo problematično ukoliko neko zeli da na taj način predstavi rad profesora. Cijenim da je uloga profesora upravo suprotna, a to je da uče i podržavaju studente tokom njihovog školovanja da im obezbijede uslove da nakon što završe fakultet što brže nađu posao i napreduju u svojim karijerama – rekao je prof. dr Vuk Vučetić i napomenuo da se prosvetiteljska misija u potpunosti nastoji realizovati na fakultetu i studijskom programu.
“Praktično od prijemnog pa do posljednjeg ispita profesori i asistenti se trude da budu na usluzi studentima za sva pitanja i nedoumice. Osim redovnih predavanja i vježbi koje se podrazumijevaju kao dio nastavnog procesa cijenim da se naši profesori dodatno trude da studentima obezbijede i učešče u različitim oblicima neformalnog obrazovanja. Konkretno u slučaju naše Katedre ovo je više nego vidljivo. Velika većina naših diplomiranih studenata jednostavno pronalazi posao u struci još tokom studiranja i postižu odlične rezultate”, kazao je Vučetić.
Stručnjaci napominju I da žene same sebi nameću taj teret I društveni narativ da joj se u ulogu stavlja da mora sve.
“Prije svega, nitko ne mora sve, do nas je samih što si stavljamo visoke zahtjeve, same sebe ne vrednujemo dovoljno ako nismo sve odradile perfektno – i na porodičnom i na poslovnom i na društvenom polju. Nisam čak sigurna da nam je društvu nametnulo to, koliko smo mi same sebi i to je nešto što niko ne može ni psihički ni fizički iznijeti, možda neki kraći period, ali na duže staze zasigurno ne”, kazala je psihologinja Stančić uz poruku da nitko ne treba biti, a i nije, savršen.
Profesorica sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Daniela Jurčić nam kaže kako još uvijek imamo neka stereotipna razmišljanja po pitanju rodne ravnopravnosti, a onda samim time postoje i “ženska zanimanja” u koje možda spada i novinarstvo.
– Novinarstvo trenutno jest u kategoriji zanimanja za žene, međutim često se događa da se unutar profesije poslovi dijele na ženske i muške. Primjerice, sportsko novinarstvo je do prije par godina bilo isključivo vezano za muškarce, dok u posljednje vrijeme imamo savršene primjere žena koje se odlično snalaze u tim ulogama. Ono što je najbitnije da žene nemaju ograničenja i da se žele baviti onim poslovima koja su do prije par godina bila nezamisliva – navodi Jurčić.
Jurčić smatra da je žena u medijima ona je danas neprimjetna izuzev ako nije estradna zvijezda, supruga, majka ili žrtva.
„Mediji i danas favoriziraju jedan koncept prilikom izvještavanja gdje muškarac ima vodeću ulogu. Činjenica je da se mnogo toga poboljšalo u medijskom izvještavanju kada je žena u pitanju, međutim još bh. društvo mora učiti kako ženu tretirati i pozicionirati u realne društvene okvire- kazala je Juričić i naglasila da žene mogu sve što požele, ali i da ne trebaju dopustiti da stereotipi ili predrasude zaustave na našem putu prema uspjehu. Nastavimo se boriti i zajedno gradimo svijet u kojem su žene ravnopravne i poštovane kao što zaslužuju biti”, kazala je Jurčićeva
Iako nema tačnih podataka, profesor Vučetić ističe da više nego evidentno da više studentkinja upisuje ovaj studijski program.
“Može se reći da je to u skladu sa globalnim trendovima prema kojima u posljednje vrijeme novinarstvo polako ali sigurno postaje profesija u kojoj počinju da dominiraju žene. Ipak treba istaći da je još uvijek veći broj muških novinara na odgovornim i upravljačkim pozicijama u medijskoj sferi”. dodao je Vučetić.
U praksi je to nešto i drugačije jer su u četiri printana medija koja imaju I svoja online izdanja na odgovornim I upravljačkim pozicijama upravo žene, a većina redakcija bilježi sve veći broj novinarki koje su izuzetne u svom poslu
Danas je biti uspješna žena kako u novinarstvu, tako i u bilo kom drugom poslu veoma teško. No, iz mišljenja stručnjaka možemo zaključiti – žena može sve, ali i ne mora, treba onoliko koliko ona smatra da je dovoljno, dobro i potrebno.